I tri godine nakon stupanja na snagu Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i jasne promocije inkluzivnog obrazovnog koncepta susrećemo se sa određenim stereotipima i nepoznanicama koje otežavaju inkluzivnu obrazovnu praksu.

       Istraživanja koja su se bavila implementacijom inkluzivnog modela obrazovanja kod nas suočavaju nas sa problemima koji se javljaju u redovnim školama, a koji se, svakako, uz malo truda i profesionalnog zalaganja daju prevazići. U istraživanjima kojima su bile obuhvaćene kolege iz škola pokazalo se da jedan deo nastavnika inkluziju kao model obrazovanja poistovećuje sa postojanjem individualnih obrazovnih planova, shvatajući da ukoliko u školi nema donetih individualnih obrazovnih planova nema ni inkluzije. Koristimo priliku da podsetimo da je zakonska obaveza nastavnika da, kada prepozna potrebu učenika za dodatnom obrazovnom podrškom, najpre pruži podršku individualizovanim načinom rada, koji će vrlo često doneti dobre rezultate. Čak i ako se pokaže potreba za izradom IOP-a, a roditelj ne da saglasnost na njegovu izradu i primenu, nastavničke kompetencije zahtevaju dalju primenu individualizacije. Pokušaj nastavnika da umanji sve prepreke za sve učenike zapravo predstavlja inkluziju.

     Otežavajuću okolnost predstavlja i činjenica da nivo poznavanja zakonskih i podzakonskih akata nije na neophodnom nivou, pa zbog toga i na ovom mestu skrećemo pažnju na "Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja" (čl. 3, 4, 44,77, 82, 98 i dr.), na "Pravilnik o bližim uputstvima za utvrđivanje prava na IOP, njegovu primenu i vrednovanje", "Pravilnik o ocenjivanju učenika u osnovnom obrazovanju i vaspitanju", ali i na "Standarde kvaliteta rada obrazovno-vaspitnih ustanova" i "Standarde kompetencija za profesiju nastavnika i njihovog profesionalnog razvoja".

          Česti su i stereotipi koji ometaju proces inkluzivnog obrazovanaja, pa ćemo tako neretko čuti da učenici sa potrebom za dodatnom podrškom smetaju ostaloj deci u razredu, da im nastavnici u redovnim školama ne mogu pomoći, da nastavu nije moguće držati u odeljenju u kome je učenik sa teškoćama, da je specijalna škola korisnija za takvog učenika, a redovna škola njegova trauma, te da će inkluzija ukinuti redovne škole. Život i dobra praksa pokazuju da čovek ne bi imao humana svojstva da ne odrasta u zajednici sa drugim ljudima što svakako važi i za učenike sa određenim teškoćama, koji su adekvatno uključeni u društvo jedino u redovnim školama. Redovna škola ih socijalizuje i uvodi u život od koga se ne mogu čuvati. Nastavnici redovnih škola mogu pomoći učenicima sa potrebom za dodatnom podrškom naročito ako se stručno usavršavaju i koriste resurse specijalnih škola, koji su neprocenjivi, a dobrom organizacijom mogu biti redovnim školama od velike pomoći. Rad ove dve institucije, vrlo važne za učenike sa teškoćama u razvoju, uz dobru organizaciju i volju lako se može kombinovati. Drugi učenici u razredu će jednoga dana, zahvaljujući nastavniku koji je dobro upravljao odeljenjem, postati ambasadori inkluzije koji će menjati celokupnu socijalnu klimu o prihvatanju osoba sa potrebom za dodatnom podrškom ili sa teškoćama. Njihova dobit biće u tome što su naučili da prihvate drugačijeg od sebe, kao i u tome što su iskusili zadovoljstvo pružanja pomoći i podrške svojim drugovima.

         I na kraju još jedna poruka: zaboravimo često korišćene izraze „inkluzivac“ ili „inkluzivno dete“. Neka dobra nastavna i profesionalna praksa postane izraz „učenik sa potrebom za dodatnom podrškom“ ili „učenik sa teškoćama u učenju“.